Ekstrakcija je metoda odvajanja bitnih od manje bitnih sastojaka ljekovite biljke.
Neke ljekovite biljke ne treba ekstrahirati, već koristiti njihov integralni dio (primjerice, korijen đumbira ili lanene sjemenke), no neke treba “pripremiti” za upotrebu.
Najpoznatija vrsta ekstrakcije je čaj, a u ovom članku upoznat ćete se s ostalim metodama.
Čovjekov odnos s ljekovitim biljem stariji je od pisma
Uporaba biljaka u svrhu liječenja i održavanja dobrog zdravlja seže daleko u prošlost, u doba civilizacija Mezopotamije i Egipta.
Jedan od najstarijih zapisa o travarstvu i ljekovitim biljkama djelo je kineskoga cara Shennonga Shen-nung pen ts'ao ching (Materia medica Nebeskog Uzgajivača) napisano oko 3700. godine pr. n. e.
Opisao je oko 200 domaćih ljekovitih biljaka i zaključio svoje životno djelo spoznajom “Snaga tvoga tijela leži u sokovima bilja.”
Da bi maksimalno iskoristio tu moć, čovjek je smislio razne načine ekstrakcije, od čajeva i rakija do sofisticiranih standardiziranih biljnih kapsula i kapi.
Postoji mnogo podjela ekstrakcija, a jedna od njih je po vrsti otapala.
Vrste otapala
Voda kao otapalo
Voda je najstarije, najjednostavnije i najčešće korišteno otapalo. Budući da je izrazito polarno otapalo, koristi se za ekstrakciju ljekovitih tvari koje su također polarne.
U vodi se ne otapaju nepolarne tvari kao što su ugljikovodici, masti ili ulja.
Razlikujemo vodene infuze, macerate i dekokte.
Infuz (lat. infusum) ili oparak, također poznat kao čaj. Meke dijelove biljke (suhe ili katkad svježe) prelijemo kipućom vodom i pustimo da neko vrijeme odstoji. Ocijedimo i popijemo svježe.
Vodeni macerat (lat. macerare - namočiti, omekšati). Cvjetove, listove ili korijen namočimo u hladnoj vodi i ostavimo na sobnoj temperaturi do dva sata, procijedimo pa pijemo. Obično se koristi kod biljaka koje sadrže ljekovitu sluz (poput korijena bijelog sljeza), kojoj bi visoka temperatura naštetila.
Dekokt (lat. deccoctum) ili uvarak. Tvrđe dijelove biljke (primjerice, koru) kuhamo u vodi 5 do 10 minuta, zatim procijedimo i pijemo.
Biljna ulja i masti kao otapalo
Ulja drukčije od vode djeluju na ljekovita svojstva biljaka.
Razlika je u:
polarnosti otapala - već nam je poznato da su, primjerice, vitamini D, E, K i A topivi samo u mastima. Najbolji pokazatelj toga je cvijet nevena, koji u vodenom otapalu daje blijedo žutu boju, a u uljnom otapalu - intenzivno narančasto-žutu boju.
stabilnosti otapala - voda je pogodan medij za razvoj mikroorganizama, stoga nije stabilna niti pogodna za konzerviranje ili dugotrajno korištenje. S druge strane, masti i biljna ulja nisu pogodna podloga za razvoj mikroorganizama, ne hlape i ne otapaju molekule kisika, pa su mnogo popularniji medij.
upijanju otapala - masti i biljna ulja puno lakše prodiru u kožu od vodenih molekula te se zbog toga koriste kao baza u proizvodima za njegu kože. U narodu su se najviše upotrebljavali maslinovo ulje i maslac, a danas su nam dostupna i mnoga druga bazna ulja.
Primjer ekstrakcije u biljnom ulju je uljni macerat, koji nastaje potapanjem svježeg ili suhog biljnog materijala u biljnom ulju ili tekućem vosku.
Ljekovite tvari iz biljke polako prelaze u ulje, te se ljekovitost ulja i biljaka koje se maceriraju međusobno zbraja i povećava.
Etanol (alkohol) kao otapalo
Fermentacijom i destilacijom etanola dobivaju se mnogi napitci, kao što su vina i rakije.
Popularni narodni lijekovi koriste ovo otapalo koje jako dobro ekstrahira ljekovite tvari biljaka koje se inače ne tope lako u vodi.
Etanol je bazno otapalo jedne popularne i iznimno uspješne vrste ljekovitih pripravaka - tinkture.
Preciznost je iznimno važna kod spravljanja tinktura - točno određena količina droge potapa se u točnu količinu alkohola određenog postotka.
Prednost alkohola u odnosu na vodu je to što se u manjem volumenu može otopiti veća količina farmakološki aktivnih tvari.
Suhi (standardizirani) ekstrakti su biljni pripravci, obično u tabletama ili kapsulama, u kojima se nalaze one molekule biljke koje nas zanimaju.
Praktičniji su i jednostavniji za upotrebu od čaja ili tinktura.
Standardizirani su na omjer suhe biljke i ekstrakta, ali ne i na omjer aktivne tvari, što je slučaj kod EPS ekstrakata.
SIPF ekstrakti i EPS ekstrakti spadaju u integralne ekstrakte ljekovitog bilja.
SIPF je francuska skraćenica koja znači “integralna suspenzija svježeg bilja”.
Ovom tehnologijom sačuvana su aktivna svojstva svježih biljaka. Za razliku od tinktura (koje se isto mogu napraviti od svježih biljaka) SIPF ekstrakti sadrže manju količinu etanola.
EPS (standardizirani ekstrakti ljekovitih biljaka) je tehnologija koja je otišla korak dalje te se njome postiže standardizirani ekstrakt određene doze aktivne tvari ljekovite biljke, odnosno postiže se veća koncentracija aktivnih tvari od uobičajenih ekstrakata.
Ove vrste ekstrakata mogu se naći na tržištu u obliku kapi ili kapsula, a u Hrvatskoj su prisutne zadnjih desetak godina.
Izvori korišteni u članku uključuju:
Simon Ašič. Ljekovito bilje. Dušević & Kršovnik d.o.o. Rijeka, 1999.
Richard Willfort. Zdravilne rastline in njih uporaba. Založba obzorja Maribor: 1971.
Stribor Marković. Plantagea. 2015.http://plantagea.hr
0 komentari:
Post a Comment